Primalna ili iskonska terapija je vrsta psihoterapije koja se fokusira na pomaganju ljudima da se povežu sa svojim najdubljim emocijama i osjećanjima. Cilj primalne terapije je da pomogne ljudima da se riješe stresa, anksioznosti, pritiska svakodnevnice i psiholoških pitanja tako što će im omogućiti da izraze svoje emocije i osjećanja u bezbjednom i ohrabrujućem okruženju. * 

Proces terapije temelji se na „totalnoj regresiji” tj oživljavanju mučnih i bolnih doživljaja još iz prenatalne faze razvoja i najranijeg perioda odrastanja. Ovi doživljaji, ma koliko bili mučni i bolni, moraju se ponovo preživjeti, tj. osoba mora ponovo da dođe u dodir sa potisnutom primalnom traumom, kako bi se kroz primalni vrisak, kao ekstazu terapije, oslobodio neprijatnih emocija. Krajnji cilj primalne terapije nije jačanje ega, nego oslobađanje od lažnog, nestvarnog ja i postizanje prvobitnog jedinstva ličnosti.** 

Tvorac primalne terapije je doktor Artur Janov, američki psiholog, psihoterapeut i pisac koji je tvrdio da uzrok svake anksioznosti, napetosti i neuroze leži u potisnutoj traumi zadobijenoj u prenatalnoj ili ranoj fazi odrastanja. 

U današnje vrijeme, čini mi se da apsolutno svi imamo previše nagomilanog stresa i anksioznosti, kojima često i ne znamo uzrok, zar ne? 

Ukoliko ste do sada izdržali čitajući gornje redove, siguran sam da se pitate kakve veze, zaboga, ima neki tamo doktor Artur Janov i njegova terapija sa kanjonom Tare?! 

No, najinteresantniji dio tek slijedi. 

*Izvor: Google
**Izvor: Wikipedia

Za  iskustvo terapije primalnim vriskom sam prvi put čuo prije 7-8 godina od prijatelja kajakaša sa kojim sam zajedno proveslao mnoge rijeke, a koji je po obrazovanju filosof. Da bi se se nekim moglo dugo veslati, a pogotovo na zahtjevnim rijekama, potrebno je da postoji međusobna hemija i ogromno uzajamno povjerenje, bez obzira na iskustvo i spretnost, jer kajakaši jedan drugom povjeravaju život. Tokom jedne od takvih ekspedicija koje smo radili kroz kanjon Tare, prijatelj mi je ispričao za ovaj vid terapije za rješavanja stresa, te predložio da posjetimo neki od mnogobrojnih vodopada u kanjonu Tare, jer je navodno to idealno okruženje. Objasnio mi je da putem suočavanja i predavanja hladnoj vodi vodopada ulazimo u jedno eklektično stanje u kome možemo da dotaknemo najdublje tajne zakopane duboko u nama, i da se korištenjem metoda terapije primalnim vriskom možemo osloboditi i riješiti potisnutog stresa. Pomislih tad u sebi, probaću koliko odmah, svakako je mnogo zabavno proniknuti u sebe, bez obzira da li sam pod stresom ili ne.  

I tako, kada smo došli smo do Jovičića siga skrivenih u šumi, ja sam se odvažio da slijedim uputstva koja mi je prijatelj dao, te skinuo opremu i zakoračio pod vodopad. 

Prvi susret sa hladnom vodom nije prijatan – ledeni mlaz koji se sa ogromne visine stropoštava direktno na golo tijelo djeluje veoma zastrašujuće, ali istovremeno snažno, i u istom trenutku postao sam svjestan ogromne sile prirode osjećajući da sam njen dio. Na samom početku bitno je duboko i mirno disati, kako bi se tijelo smirilo i naviklo na nagli prelaz temperature i susret sa ledenom vodom, tj okruženjem koje ljudima nije prirodno. Dna vodopada često imaju dosta negudonog kamenja, pa je potrebno naći siguran oslonac pod nogama kako bi se izdržalo ono što slijedi. Ukoliko se ovo radi sa nekim, najbolje je držati se za ruke okrenuti jedno prema drugom, kako bi ste bili otvoreni i predali povjerenje kada je najpotrebnije. 

Nakon što mi se tijelo adaptiralo na nove uslove i drhtavica se smirila, bilo je vrijeme za sledeći korak, korak koji će biti uvod u katarzu koja uskoro slijedi. Potrudio sam se da mi cijelo tijelo pokriva voda, tj da se osjećam zagrnut plaštom siline vodopada iznad mene. 

U tom trenutku lagano sam okrenuo glavu prema gore, otvorio usta i počeo gutati vodu koja me zapljuskuje, pustio sam toj neizmjernoj sili prirode da me ispunjava svojom energijom iznutra. Zaista, tu stvari počinju da budu dramatične, pothlađivanje kreće ubrzanim procesom, a disati je nemoguće jer hladna voda vodopada prodire kroz grlo nevjerovatnom silinom i brzinom. Usled ogromne sile pritiska vode i nedostatka daha koljena počinju da klecaju i svaki instinkt u mom mozgu i tijelu mi je govori da bježim u neko sigurno okruženje i spasim se utapanja! 

No, tu je upravo zamka! Upravo tada, dok sam gubio dah i snagu i predavao se vodopadu, poslednjom snagom svjesti uspio sam se oduprijeti tom instiktu i izdržati još malo jer najbolje je tek slijedilo! Tu, na ivici svijesti, bez daha i na ivici smrzavanja, počinje putovanje duboko u sebe. Podsvjest kreće na put duboko u nazad, duboko u prošlost, sve do trenutka kada sam rođen i izašao iz majčine utrobe. Na tom putu proživio sam sve potisnute traume i stresove, sve emocionalne uspone i padove, unazad sve do samog čina rođenja. 

U tom trenutku, kada daha više nema i nagutan sam ledene vode sa vodopada, kada pluća iznutra gore od nedostatka kiseonika, a poslednji atom snage napušta pothlađeno tijelo, dešava se katarza, dešava se pročišćenje i iskustvo ponovnog rođenja i osjećaja kada sam udahnuo prvi tračak zraka u pluća, po izlasku iz majčine utrobe. Čitavo tijelo počinje da se trese i u tom momentu ispustio sam upravo taj primalni vrisak, kao i svaka beba koja na rođenju plače uslijed prvog bolnog iskustva ulaska zraka u pluća. Upravo kroz taj iskonski, prvi, primalni vrisak mi ispuštamo sve nagomilane traume i stresove koje smo pokupili zaronivši duboko u sebe i vrativši se daleko u sopstvenu prošlost, do momenta kada smo rođeni. A nakon toga…mir. Savršen mir. Lakoća postojanja. 

To katarzično i euforično stanje traje uvijek različito, zavisno od osobe do osobe i tereta kojeg nosimo. Osjećaj koji dolazi nakon toga, nakon te katarze i ponovnog rođenja, se teško može opisati iako sam ga doživio nebrojeno puta do sada.

Osjećaj lakoće, umirujućih pulsirajućih trnaca koji prolaze kroz tijelo, mira i jedinstva sa prirodom, poznavanja prave ljubavi i dobrote, razriješenja svih problema, jasnog pogleda na velika životna pitanja, sve to nekako stane tu. I mnogo više od toga.

Vrijedi, vrijedi svakog trena. I svakome bih ovo iskustvo preporučio. 
Sam ambijent kanjona Tare sa svojim skrivenim vodopadima odsječenim od svijeta i civilizacije je savršeno mjesto sa potpun ugođaj. 

Kroz ovo iskustvo možete proći i sami, a možete biti u društvu nekoga kome neizmjerno vjerujete. Ukoliko je to najbolji prijatelj ili životni partner, efekat bude još bolji upravo zbog toga što nam blizina dragih ljudi daje osjećaj bezbjednosti i povjerenja. Najbolje je skinuti svu odjeću sa sebe i potpuno nag zakoračiti ispod vodopada. Veoma je bitno da u ovo iskustvo ulazimo potpuno čisti i ogoljeni, onakvi kakvi smo sami pred sobom i sa sobom, i kakvi smo i došli na ovaj svijet. 

Uspješna terapija zagarantovana. 

 

Ukoliko vam je ovaj tekst držao pažnju i probudio interesovanje za ovakvim iskustvom, znajte da sve ovo možete i vi lično doživjeti na nekoj od naših rafting/kajak/kanu ekspecija kroz kanjon Tare. Preporuka su ekspedicije sa tri noćenja, i u terminu avgust-septembar.
Ako vas zanima, znate gdje nas možete naći 😉