Siguran sam da je svako ko je do sada plovio Tarom od svoga vodiča čuo priču o mjestu gdje je Tara najdublja na svom donjem toku, i o misterioznoj građevini koja se tu nalazila.
Da li znate kako je ta građevina u stvari izgledala i čemu je zapravo služila?
Kakav je to most koji se tu nalazio i ko su bili ljudi koji su tu živjeli i radili?
Da bi smo dobili odgovore na ova pitanja posegnućemo u prošlost, u vrijeme austro-ugarske vladavine i njenog cara Franca Jozefa.
Ljudi koji su radili taj posao, posao transporta usječene građe rijekom, zvali su se triftari. U to doba, biti triftar bilo je cijenjeno i opasno zanimanje koje se dobro plaćalo. Triftare je odlikovala velika hrabrost i umjeće – oni su hodajući sa debla na deblo znali preći čitavu dužinu Tare i Drine dok ne bi stigli na odredište gdje se otpremala građa. Na uzanim mjestima u kanjonu, kao i u velikim i nezgodnim brzacima, balvani bi se često zaglavljivali, a posao triftara je bio da te balvane odglavljuju i omoguće im dalje putovanje.
Triftari su spajali ove balvane u dugačke drvene splavove kojima su plovili rijekama, a drveni splavovi i splavarenje je preteča modernog raftinga kakvog danas znamo.
Kada je nakon Berlinskog kongresa 1878 godine teritorija današnje Bosne i Hercegovine pripala austrougraskoj monarhiji, car Franc Jozef naredio je da se uradi popis prirodnih bogatstava te da se izrade precizne karte kompletne teritorije. Uvidjevši da ovaj kompletan kraj obiluje ogromnim resursima vode i kvalitetne šume, imperija je krenula sa eksploatacijom drvene građe, često iz veoma nepristupačnih planinskih predjela.
Jedna od tih lokacija bila je i kanjon rijeke Tare, najdublji evropski kanjon.
Drvena građa se sjekla u visokim planinama u kanjona i najlakši način transporta debala bio je rijekom. Usječeni balvani su najprije planinskim vlakama kotrljani do Tare, da bi odatle put nastavljali rijekom dalje. Kvalitetna stabla usječena u kanjonu Tare plovila su čak do Beograda. Na određenim mjestima na rijeci ta stabla su zaustavljana, markirana i klasifikovana, da bi potom put nastavljala dalje.
Jedno od takvih mjesta bilo je i Uzlup, suženje na rijeci u donjem dijelu kanjona Tare. Na Uzlupu se nalazila brana ili ustava čiji su ostatci vidljivi i danas. U stvari, sve one stijene koje vire iz vode na tom mjestu su ostatci nekadašnjeg mosta sa ustavom koji se tu nalazio i kojeg je neukrotiva Tara vremenom oborila.
