Autor: Gerald Gartner
Putovanje preko Durmitora do standardne polazne tačke za obilazak čitavog kanjona Tare traje preko 3 sata. Vožnja preko planina budi uspomene na razne visoravni u Norveškoj po veličini i širini, jedino je po temperaturi Crna Gora daleko toplija. Kod mosta na Đurđevića Tari plaćate taksu i dobijate potrebnu dozvolu za vožnju, a par kilometara nakon toga se nalazi početna tačka. Po dolasku, spakovao sam svoj kajak, u njega stavio neophodne stvari za ovo solo putovanje i krenuo.
Odmah posle starta stižete do prolaza ispod mosta na Đurđevića Tari, koji se može opisati jednom rječi: IMPOZANTAN. Odmah nakon mosta počinju i prvi brzaci i taj dio se može okarakterisati kao klasa 2, i sigurno klasa 3+ u vrijeme visokog vodostaja. U jednom trenutku, na desnoj strani se pojavljuje usamljena kuća, što označava kraj poznate civilizacije, a ispred mene kanjon počinje da se otvara u svoj svojoj veličini.
Dugačak preko 70km i dubok do 1600m, kanjon Tare se smatra jednim od najvećih te vrste u svijetu, a sigurno je najveći u Evropi.
Potpuno sam sa svojim mislima, na 36 stepeni i suncu, veslam kroz kanjon koji iz minuta u minut postaje sve više zadivljujući. Kao što je već poznato, kanjon Tare probija sve mjerne jedinice poznate u Evropi, a ja nastavljam da veslam uz kratke pauze za odmor i kupanje na nekim od brojnih pješčanih plaža u kanjonu. Na odedište stižem oko 18.00h posle 4,5 sata provedenih na rijeci.
Zahvaljujući pozivu od Mirka, u hotelu na Radovan Luci u kome odsjedam tu noć obezbjeđena mi je soba i hrana, te plaćam samo 85€ umjesto redovnih 120€. Hotel je nekada bio rendžerska stanica bez struje, grijanja itd, sa maksimalno hladnim tuševima. Danas je to moderan objekat, sa dobrom kuhinjom, ugodnim sobama i ležaljkama napolju za uživanje i gledanje zalaska sunca u kanjonu. Na ovom mjestu se rano legne, ali se ne ustaje rano jer je spavanje zaista ugodno.
Nakon doručka, put rijekom se nastavlja. Sekcija ispred mene je zapravo najtiši i najmirniji dio kanjona, sa bezbrojnim pješčanim plažama, potocima i vodopadima koji se ulijevaju u Taru.
Vrhunac doživljaja ovog dana nastupa kada dodjete do mjesta koje se zove Bajlovića sige – to su u stvari kaskade vodopada visoke i dugačke na desetine metara. Prateći odakle dolazi sva ta voda, trznem se jer odjednom nešto pukne ispred mene u žbunju, i tu spazim divokozu kako skakuće hrabro preko stijena. Odlučim da izađem iz kajaka i popenjem se kroz vodopade i potoke koje ih prave, da istražim šta se nalazi tamo. Prateći put potoka koji tvori vodopad, na oko 50m stižem do ogromne kraške pećine u kojoj se nalazi jezero iz koga ističe ovaj potok.
A tamo, u pećini, jezero se uvlači dublje i put u pećinu vodi upravo kroz to jezero. Odlučujem se da zaplivam i vidim šta se tamo nalazi. Prizor je nevjerovatan, svijet postaje tirkizno zelen od boje vode, a pećina odjekuje bukom koja postaje sve glasnija i glasnija i nekako zlokobna. Skupljam hrabrost da nastavim dalje prema izvoru buke i tamo nailazim na nešto to mi je promijenilo život, na rađanje svijeta – još jedan ogroman vodopad unutar pećine, u potpunom mraku, koji pada sa nekoliko metara visine i puni ovo jezero u kome se nalazim. U tom trenutku sjetim se grčke mitologije, titana, tu u stvari prepoznajem REU, boginju plodnosti i majčinstva, boginju koja je rodila svijet! Budući da sam potuno sam na ovom mestu, na pamet mi padaju mnoge misli, konfuzan sam i ne znam kako da se ponašam…Nakon par trenutaka provedenih u ovom nestvarnom ambijentu, shvatam da je vrijeme da se vratim napolje. Izlazeći iz pećine, shvatam da sam ponovo rođen u utrobi zemlje!
Da razbistrim glavu, skidam se i kupam ispod vodopada na obali rijeke, nakon čega krećem dalje na put. A dalje, kanjon Tare mnogo puta mijenja svoj karakter, od veoma široke do uske rijeke, i od divlje do mirne vode koja oduzima dah.
Oko 14:30 stižem do standardnog ulaza na zadnju sekciju Tare, koju sam vozio dva puta u prethodnih par dana. Znam da je do kampa još 3,5 sata i razmišljam da li da prespavam još jednu noć u drugom kampu? Ipak odlučujem da nastavim, provjeravam svu opremu i krećem u veslački pohod. Brzaci na ovom dijelu su drugačiji nego oni na koje smo mi iz centralne Evrope navikli. Obično su veoma dugi, pri srednem i viskom vodostaju sa talasima do čak 3m visine, a pri niskom vodostaju postaju tehnički dosta zahtjevni.
1h kasnije stižem u Camp Grab, uživam u 2 dupla espresa i guram svoje telo nazad u plastičnu školjku koju zovemo kajak. Veslanje je i posle toliko sati prilično zabavno, a mene najviše brine da li PIVA teče i ako da sa koliko m³ (ušće Tare u Pivu je i kraj kanjona Tare, odavde se rijeka zove Drina i potrebno je oko 30 minuta da se stigne još 4-5km do kampa).Život me mazi, na Pivi rade sve tri turbine, a tri turbine znače dotok od 75m³ i stižem do kampa posle skoro 7 sati veslanja u 17:30.Zahvaljujući dobroj organizaciji u Mirkovom kampu, odmah dobijam obilan ručak koji savršeno prija nakon ovakvog dana. Utisci sa ove ture, koja je nesumnjivo pogodna i za 3-4 dana kajakarenja su ogromni. Osjećam se ponovo rođen i još uvijek ne nalazim prave riječi da opišem iskustvo iz pećine sa vodopadom, ali znam da ovo moram da ponovim što prije!
Uskoro nastavak…